Problemi u pristupu pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja izbjeglih osoba iz republike Hrvatske

AttachmentSize
PENZIJE u RH-eng.doc94 KB

Udruženje penzionera iz republike Hrvatske
Beograd, Ćirila i Metodija 2a +381 11 24 22 618

Kao što je dobro poznato, tokom devedesetih godina, jedan veliki broj ljudi, korisnika hrvatskih penzija, koji su ostali živjeti u Republici Srpskoj Krajini,izbegli u Srbiju i Crnu Goru ili negdje drugdje, ostao je bez svojih penzija, odnosno isplata istih im je obustavljena jednostranim aktom hrvatskog penzionog fonda.

1. Kršenje međunarodnog prava

Hrvatski penzioni fond, i dan danas odbija da ovim licima, isplati dospjele, a neisplaćene penzije, pozivajući se na prekid platnog prometa, ratne okolnosti i slično. Ovaj postupak hrvatskih vlasti je u direktnoj suprotnosti sa Konvencijom br. 48. Međunarodne organizacije rada, na čiju se primjenu obavezala i Republika Hrvatska. Naime, Međunarodna organizacija rada je na svom 19. zasjedanju 1935. godine donijela Konvenciju o očuvanju prava na penziju radnika koji migriraju. Ovu Konvenciju prihvatila je Kraljevina Jugoslavija, a istu je nastavila da primjenjuje i Demokratska Federativna Jugoslavija. Zakon o konvenciji, objavljen je u "Službenom listu DFJ" br 92/45, a kasnije primjenu su nastavile FNR Jugoslavija i SFR Jugoslavija. Prilikom jednostranog proglašenja nezavisnosti Republike Hrvatske i njenog izdvajanja iz SFR Jugoslavije, 25.juna 1991. godine, Hrvatska je donijela propise kojima se obavezala da će dotadašnje savezne propise primjenjivati kao republičke propise. Između ostalog i ova Konvencija je nastavila da važi i u novonastaloj nezavisnoj Hrvatskoj. Da samo napomenemo da i danas, na internet sajtu Međunarodne organizacije rada, stoji da se ova Konvencija primjenjuje u Hrvatskoj od 08.oktobra 1991. godine. Ova Konvencija obavezuje na zbrajanje perioda osiguranja navršenog u dve ili više država koje su prihvatile ovu Konvenciju, kada je to potrebno radi ostvarivanja prava za slučaj starosti , invalidnosti ili smrti (tj. prava na penziju). Ali, ova Konvencija istovremeno obavezuje i na očuvanje stečenih prava na penziju. Tako član 10. Konvencije kaže da lica koja su bila osigurana kod jedne strane ugovornice,kao i lica koja oni uzdržavaju imaju pravo na sve naknade na koje su stekli pravo na temelju svog osiguranja u cjelosti:

1. ako borave na teritoriji jednog člana (tj. države koja je prihvatila Konvencije), bez obzira na njihovu nacionalnost odnosno državljanstvo;

2. ako su pripadnici (tj. državljani) jedne zemlje članice bez obzira na njihovo mesto boravka.

Kada se odredbe ove Konvencije posmatraju u svjetlu problema neisplaćenih penzija licima koja su državljani Hrvatske, a izbjegla su u SR Jugoslaviju ili negdje drugdje ili su živjela u Republici Srpskoj Krajini ( tu su dakle, tokom spornog perioda imali boravište) tokom devedesetih godina, te im zbog toga, nisu isplaćivane penzije za period od nekoliko godina, proizilazi da Hrvatska, odbijajući da ovim licima isplati penzije za period u kome ih ta lica nisu dobijala, ne poštuje obaveze preuzete prihvatanjem međunarodnih ugovora.

Sam član 21.pomenute konvencije glasi "penzije, nelikvidirane ili obustavljene pre stupanja na snagu ove Konvencije, uslijed boravka zainteresovanih u inostranstvu, likvidiraće se, odnosno isplata takvih penzija produžiće se primjenom ove konvencije, i to od dana njenog stupanja na snagu u pogledu zainteresovanog člana". Iz odredbe ovog člana Konvencije nesporno je da, Republika Hrvatska ima obavezu isplate penzija, koje nije isplatila svojim državljanima, iz razloga što su u spornom periodu boravili van Hrvatske. Sama odredba da penzije koje nisu likvidirane ili su obustavljene prije stupanja na snagu Konvencije, ne znači nikako da se ovo odnosi samo na davanja prije stupanja na snagu ove Konvencije. Tako i odredba "pre stupanja na snagu konvencije" ne znači da se država oslobađa obaveza nelikvidiranih poslije stupanja na snagu Konvencije, nego je imala za cilj da riješi u vrijeme donošenja Konvencije i pitanje tada obustavljenih ili nelikvidiranih penzija.

Odredba člana 19. Konvencije, ostavlja mogućnost, državama da sklope bilateralne ugovore, ali isto tako da urede način sticanja i očuvanja stečenih prava "najmanje jednako toliko povoljnim kao što je to uređeno ovom Konvencijom".

Sporazum između SRJ i RH o socijalnom osiguranju, koji je stupio na snagu 01.maja 2003. godine reguliše zbrajanje staža osiguranja, kada je to potrebno radi ostvarivanja prava na penziju. Ovaj sporazum ne utvrđuje nikakva prava na davanja prije njegovog stupanja na snagu. Ali tu odredbu treba tumačiti na taj način, da Sporazum ne daje prava na retroaktivna davanja, zbrajanjem staža osiguranja, a ne da osporava pravo na davanje stečenih prava. Najveći broj izbeglih lica je stekao pravo na penziju u Hrvatskoj, ali mu ona, izvijestan broj godina nije isplaćivana zbog boravka u SRJ ili negdje drugdje, čime se direktno krši Konvencija br. 48. Dakle, Konvencija br. 48. obavezuje svaku državu koja ju je prihvatila, pa tako i Republiku Hrvatsku, da isplati, odnosno likvidira, davanja iz penzijskog osiguranja, svojim državljanima, bez obzira na njihovo mjesto boravka ili nacionalnu pripadnost. Čak i u Uputstvu hrvatskog penzionog fonda, o isplati dospjelih,a neisplaćenih penzija od 10.jula 1996. godine, stoji da će se konačno rješenje za penzionere koji se nalaze u SRJ, naći potpisivanjem bilateralnog ugovora o socijalnom osiguranju. Međutim, ovo pitanje nije rješeno međudržavnim pregovorima, iako je bilo očekivanja, pa i najava da će biti rješeno na najoptimalniji način. Hrvatska i dalje uporno odbija da izvrši ovu obavezu prema svojim državljanima, i to, uglavnom, onima srpske nacionalnosti koji su u spornom periodu boravili u SRJ i čitav niz godina bili uskraćeni za svoja stečena prava iz penzijskog osiguranja, čime se direktno krše obaveze preuzete članstvom u Međunarodnoj organizaciji rada.

Penzije se u Republici Hrvatskoj obračunavaju po etničkom principu. Na snazi su dvojni standardi, jedni, i to oni povoljniji odnose se na Hrvate, a drugi, nepovoljniji, odnose se na Srbe. Za takvu tvrdnju posjedujemo neoborive dokaze koje možemo potkrijepiti odgovarajućim činjenicama. Naime, trojica naših kolega otišli su u evropske, odnosno prekomorske zemlje, uzeli tamošnje državljanstvo, zatražili od Republike Hrvatske isplatu dospjelih, a neisplaćenih penzija, koje su im,zatim, ubrzo, obračunate i isplaćene. U prilog našoj tvrdnji još rječitije govori i drugi slučaj. Radnici srpske nacionalnosti koji su radili, zajedno sa svojim kolegama Hrvatima u isto vrijeme i u istoj firmi, nikako ne mogu doći do dokaza o cjelokupnom radnom stažu i zaradama u to vrijeme, jer su im dokazi navodno uništeni, dok istovremeno njihove radne kolege - Hrvati posjeduju sve navedene dokaze i naravno primaju pune penzije. Nisu li to dovoljni dokazi da smo tretirani kao građani drugog reda? Da li još nešto treba dokazivati? Mi ne tražimo, i ovoga puta naglašavamo, ništa više nego što imaju drugi građani Republike Hrvatske, ali ne prihvatamo ni da dobijemo manje.Ne tražimo nikakve privilegije niti milostinju, nego samo ono što nam pripada, što smo svojim radom stekli, što je naše stečeno pravo.Tražimo, dakle, samo pravo na jednakopravnost.

Osiguranici - izbjegla lica, koja su staž osiguranja ostvarili u Hrvatskoj, suočavaju se pri ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, između ostalih, i sa slijedećim problemima i preprekama:

2. Dugotrajnost postupka rješavanja zahtjeva za priznavanje prava na penziju

Administrativne procedure rješavanja zahtjeva o pravu na penziju penzionih fondova u Srbiji i Hrvatskoj su spore, tako da se na obračun penzionog staža i donošenja rješenja o penziji čeka, u pravilu, preko godinu dana.

3. Problemi u vezi s utvrđivanjem i dokazivanjem staža osiguranja

Raširen je problem nedostatka evidencije staža mirovinskog osiguranja u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje uz raznovrsne probleme i prepreke njegovog dokazivanja. U evidenciji nedostaju duža razdoblja (čak i do 1/3 i duže) ostvarenog radnog - mirovinskog staža, zbog čega osiguranik – podnosilac zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju biva oštećen, jer mu se to razdoblje ne priznaje u penzioni staž, iako se radi o razdoblju prije 1991. godine, kada po pozitivnim propisima nije bila moguća situacija da se isplati neto plaća bez prethodne uplate raznih doprinosa, uključujući i doprinos za penziono osiguranje. Posebno se ta ocjena odnosi na gotovo sve osiguranike koji su radili na području nadležnosti Područne službe Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u Gospiću, gdje se rijetko može susresti osoba koja nema neevidentiranog staža penzionog osiguranja (koja nema "rupe" u stažu osiguranja).

Kada se otkriju ti problemi, a oni se najlakše otkriju pribavljanjem potvrda o stažu penzionog osiguranja od Područnih službi ili od Središnje službe HZMO, tada je put dokazivanja i utvrđivanja tog staža dugotrajan i mukotrpan, sa veoma neizvjesnim krajnjim ishodom, i teret dokazivanja je na licima koja podnose zahtjev za priznanje prava na penziju, a ne na tijelima odgovornim za vođenje evidencije o stažu osiguranja.

Od više desetina izbjeglih osoba koje su u postupcima dokazivanja tog staža, samo jedan manji broj njih je uspio do sada dokazati taj staž i ishodovati pozitivna rješenja, dok je veći broj njih još uvijek u dugotrajnim postupcima pred organima penzionog osiguranja ili u upravnom sporu.

4. Problemi u vezi s konvalidacijom radnog staža

Za mnoge izbjeglice neriješen je problem konvalidacije staža osiguranja ostvarenog na područjima Republike Hrvatske koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda u periodu od 1991. do 1995. godine. Iako Zakon o konvalidaciji ne predviđa rok za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju, Uredbom o provođenju Zakona o konvalidaciji za upravno područje rada, zapošljavanja, mirovinskog i invalidskog osiguranja određen je rok od godinu dana za podnošenje tih zahtjeva, koji je istekao 10. aprila 1999.godine. Da bi se podnio zahtjev za konvalidaciju podnosilac zahtjeva se morao u roku od godinu dana vratiti u Hrvatsku, prijaviti prebivalište te pribaviti domovnicu i osobnu iskaznicu, što je bilo neostvarivo za mnoge izbjeglice. Uredbom se nije mogao odrediti prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju. Njome se moglo samo konkretizovati i šire kvantitativno normirati pitanje konvalidacije i to u svrhu omogućavanja primjene/izvršavanja Zakona, ali ne i kvalitativno mijenjati odredbe Zakona o konvalidaciji. Naime, ovo je uredba za primjenu zakona, koja se donosi na temelju tzv. izvršne klauzule sadržane u članu 3. Zakona o konvalidaciji, kojim se specijalno poziva Vlada Republike Hrvatske, odnosno nadležni ministri da donesu potrebne propise za provođenje ovoga zakona. Ovo nije uredba na temelju zakonskog ovlašćenja ili uredba po nuždi ili uredba na temelju specijalnog ustavnog ovlašćenja, u kojem slučaju se izvršni organ (Vlada RH) pojavljuje kao zakonodavac, uređujući određeno pitanje uredbom, umjesto da to pitanje zakonom uredi Hrvatski sabor. Stoga uredba za primjenu (provođenje, izvršavanje zakona) mora biti u skladu s načelom zakonitosti, tj. ona svojim sadržajem ne smije proturječiti zakonu, što je učinjeno propisivanjem ograničavajućih uslova (prekluzivnog roka od godinu dana) za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju. Drugim riječima, ovo nije uredba sa zakonskom snagom, tj. uredba - zakon, već uredba za primjenu zakona. Na ovaj način, Vlada RH je prekoračila zakonska ovlašćenja, prisvajajući zakonske prerogative Hrvatskog sabora, odnosno pojavljujući se kao uporedni zakonodavac, što je razlog da se poništi odredba u navedenoj uredbi kojom se propisuje rok za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju.

Ustavni sud RH, međutim, zauzeo je drugačije stanovište. U obrazloženju svoga rješenja (Broj:U - II - 1488/2001, U - II - 1623/2001 od 23.marta 2005), kojim se ne prihvaćaju prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu saglasnosti s Ustavom i zakonom Uredbe za provođenje Zakona o konvalidaciji za upravno područje rada, zapošljavanja, mirovinskog i invalidskog osiguranja, doplatka za djecu, socijalne skrbi i zaštite vojnih i civilnih invalida rata ("Narodne novine", broj 51/98.), Ustavni sud, pored ostalog, navodi: "Ocjena je Ustavnog suda da se odredba članka 1. Zakona o konvalidaciji ne može provoditi bez uvjeta i postupka propisanih osporenim odredbama Uredbe odnosno Uredbom u cjelini. Člankom 112. Ustava Vladi Republike Hrvatske dana je ovlast za donošenje uredbe za izvršenje zakona, a zakonska ovlast za donošenje osporene Uredbe temelji se na članku 3. Zakona o konvalidaciji. Dakle, na temelju danih joj ovlasti, Vlada Republike Hrvatske donijela je propis koji je potreban za provođenje zakona, odnosno uredila postupak kojim je zainteresiranim osobama omogućeno ostvarivanje prava iz radnog odnosa, nezaposlenosti, mirovinskog i invalidskog osiguranja, doplatka za djecu, socijalne skrbi i zaštite vojnih i civilnih invalida rata. Propisivanjem rokova za podnošenje zahtjeva za donošenje rješenja propisanih odredbom članka 1. Zakona o konvalidaciji, Vlada je postupila u skladu sa zakonskim ovlastima. Time je udovoljeno načelu vladavine prava i pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka. Slijedom iznijetog, Ustavni sud ocjenjuje da uvjeti propisani Uredbom nisu suprotni Ustavu, te da osporenim odredbama Uredbe nisu povrijeđene odredbe članaka 3., 5. i 14. stavka 2. Ustava."

Ustavni sud se, u konkretnom slučaju, pojavio kao kreator prava i to paralelnog ili tzv. pseudopravnog poretka koji se odnosi na izbjegle i prognane Srbe. Da je ovo mišljenje osnovano može se vidjeti iz toga što Ustavni sud uopšte nije ušao u razlikovanje vrste uredbi, već ih je, zauzimanjem stava, bez dodatne pravne argumentacije, da se uredbom za primjenu zakona može propisivati ne samo postupak već i uslovi za njegovu primjenu, u biti izjednačio pravni karakter i snagu uredbe za primjenu zakona sa uredbom – zakonom, kojom Vlada RH na temelju ustavnog ili zakonskog ovlaštenja uređuje određenu materiju koju inače uređuje zakonodavac.

Zauzimanjem ovakvog stava Ustavni sud RH nije uzeo u obzir odredbu člana 87. stav 1. Ustava RH, po kojoj se ne mogu donositi uredbe koje bi se odnosile na razradu Ustavom utvrđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda. To je isključivo materija koju uređuje zakonodavac, a to potvrđuje i odredba člana 56. stav 1. Ustava RH, po kojoj pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje uređuje se zakonom i kolektivnim ugovorom, dakle, ne i uredbom.

U sličnoj situaciji Ustavni sud Republike Srbije zauzeo je suprotan stav u odnosu na stav Ustavnog suda RH, tj. stav za koji i mi mislimo da je pravno utemeljen, i to baš u predmetu koji se tiče izbjeglica. Iako je Vlada RS odredbom člana 2. Zakona o izbeglicama ("Službeni glasnik RS", br. 18/92, 45/02) bila ovlašćena da pobliže propiše način i obim zbrinjavanja izbjeglica, uključujući i privremeni smještaj, Ustavni sud RS je svojom Odlukom ("Službeni glasnik RS", broj 90/04) utvrdio da Uredba o merilima i kriterijumima za obezbeđivanje privremenog smeštaja u stambenim jedinicama licima kojima je utvrđen status izbeglice i koja potiču sa prostora bivše SFRJ ("Službeni glasnik RS", broj 121/03) nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom iz razloga što Uredba sadrži norme kojima se izvorno i bez ovlašćenja u zakonu regulišu odnosi u pogledu statusnih, imovinskih i stambenih pitanja jednog kruga lica, tj. propisuje uslove za ostvarivanje stambenog zbrinjavanja izbjeglica. Vlada RS je Zakonom o izbjeglicama bila ovlaštena da propiše samo način i obim a ne i uslove ostvarivanja stambenog zbrinjavanja.

Pitanje produženja roka za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju jedno je od otvorenih pitanja koje se razmatra u okviru Sarajevskog procesa. Ovo pitanje je naznačeno i kao kratkoročni prioritet u procesu pristupnog partnerstva Hrvatske s Evropskom Unijom. Naime, u Odluci Evropskog savjeta od 20. februara 2006.godine kao jedan od političkih prioriteta pristupnog partnerstva navodi se "Ponovno uspostavljanje mogućnosti za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju i revizija svih zahtjeva podnijetih nakon isteka prethodnog roka". Ono što zabrinjava jeste da u Sporazumu između HDZ - a i SDSS - a o saradnji u Vladi RH i Hrvatskom saboru od 10. januara 2008. godine, nema ovog prioriteta koji EU zahtijeva od Hrvatske da ispuni. Na ovom primjeru faktički ispada da je EU rezolutnija u zahtjevima prema hrvatskim vlastima od srpskih predstavnika.

Malobrojni koji su uspjeli u navedenom roku podnijeti zahtjev za konvalidaciju, suočavaju se s problemom dokazivanja staža osiguranja u slučaju ako je pisana dokumentacija o stažu osiguranja nedostupna ili uništena, jer se u praksi sužava zakonska lista dokaznih sredstava za utvrđivanje stanja stvari utvrđena Zakonom o općem upravnom postupku (član 159. stav 2.). Prema tom članu "kao dokazno sredstvo upotrijebit će se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinačnom slučaju, kao što su isprave odnosno mikrofilmske kopije isprava ili reprodukcije tih kopija, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj." Jer, svrha ispitnog postupka je prvenstveno u tome da se utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonitog rješenja odnosno koje bi mu trebale biti temeljem te da se strankama omogući da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese. Uprkos tome, kao relevantni dokazi se ne priznaju radne knjižice, originalni školski dnevnici, zdravstvene knjižice i sl., iako se i u samoj Uredbi za provođenje Zakona o konvalidaciji za upravno područje rada, zapošljavanja, mirovinskog i invalidskog osiguranja, doplatka za djecu, socijalne skrbi i zaštite vojnih i civilnih invalida rata, propisuje da se prava, utvrđena ovom Uredbom, utvrđuju na temelju činjeničnog stanja utvrđenog, pored ostalih, i pismenim dokaznim sredstvima (članak 8.).

Osim toga, ne primjenjuje se i eksplicitna odredba člana 99. stav 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, koja propisuje da se svojstvo osiguranika i mirovinski staž, kada podatke o tome nije moguće pribaviti zbog okolnosti uzrokovanih Domovinskim ratom, može dokazivati i izjavama svjedoka. U skladu s tim se i u članu 110. stav 4. ZOMO izričito propisuje da se za utvrđivanje činjenica o mirovinskom stažu, plaći, osnovici osiguranja te drugih činjenica koje utječu na stjecanje i utvrđivanje prava na mirovinu ne mogu kao jedino dokazno sredstvo koristiti izjave svjedoka, osim u slučaju iz spomenutog člana 99. stav 2. i 3. ovoga Zakona.

Nadležni organi koji rješavaju o zahtjevima za konvalidaciju staža osiguranja, u pravilu, se pozivaju na član 5. navedene Uredbe, po kojem se vrijeme provedeno u radnom odnosu, odnosno obavljanju djelatnosti, priznaje u mirovinski staž kao staž osiguranja, pod uslovom da su podnosioci zahtjeva imali status osiguranika evidentiran u odgovarajućim evidencijama tijela penzionog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na području koje je bilo pod upravom odnosno zaštitom UN - a za razdoblje od 1991. do 1995. godine. Također, se članom 8. Uredbe propisuje da se "prava, utvrđena ovom Uredbom, utvrđuju na temelju činjeničnog stanja utvrđenog prigodom nastanka konvalidiranog akta, očevidnika i upisnika tijela koje je donijelo akt, te drugih pismenih dokaznih sredstava, kao i izjava svjedoka".

Uredba je, međutim, propis nižeg ranga u odnosu na zakon, te bi, u slučaju da je pisana dokumentacija o stažu osiguranja nedostupna ili uništena odnosno kada podatke o tome nije moguće pribaviti zbog okolnosti prouzrokovanih Domovinskim ratom, svojstvo osiguranika i penzioni staž trebalo dokazivati i izjavama svjedoka, kako to eksplicitno nalaže Zakon o mirovinskom osiguranju.

5. Problem dospjelih a neisplaćenih penzija

Neriješen je problem dospjelih a neisplaćenih penzija, koji je nastao zbog toga što se primjenjuje zakonska odredba da je korisnik primanja izazvao okolnosti zbog kojih je došlo do obustave isplate penzije, iako je isplata faktički obustavljena 01.avgusta 1991. godine zbog prekida platnog prometa između Republike Hrvatske i područja Republike Hrvatske koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda. Međutim, u brojnim rješenjima tijela HZMO se direktno navodi da je do obustave isplata došlo zbog ratnih sukoba, dakle, zbog više sile, a ne zbog okolnosti koje je izazvao korisnik primanja mirovine, što znači da se ne može primjenjivati navedena zakonska odredba. I druga okolnost na koju se poziva Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, zbog koje odbija isplatu dospjelih a neisplaćenih penzija za period od 1991. do 1995. godine, jeste da su penzioneri na području tadašnje Republike Srpske Krajine (RSK) za vrijeme rata primali penzije iz tzv. parafonda RSK. Kako bi se primijenila zakonska odredba da osiguranik koji stekne pravo na dvije ili više penzija može koristiti samo jednu penziju, priznati su svi pojedinačni akti i odluke o isplati penzija tzv. parafonda RSK na osnovu Zakona o konvalidaciji, pa čak i u slučaju kada područne službe ili njihove ispostave ne raspolažu bilo kakvim evidencijama i drugim podacima o osiguranicima kod "parafonda", kao npr. Ispostava u Kninu. Na osnovu toga se odbija isplata dospjelih a neisplaćenih penzija za period od 1991. do 1995. godine.

Zalaganjima da se isplate dospjele a neisplaćene penzije za period od 1991. do 1995. godine ne ide u prilog Odluka o dopuštenosti zahtjeva br. 15085/02 Ljuba ČEKIĆ i ostali protiv Hrvatske Evropskog suda za ljudska prava od 9.10.2003. godine. Ovom odlukom Evropski sud jednoglasno je proglasio zahtjev nedopuštenim. Riječ je o zahtjevu petoro osoba korisnika hrvatskih mirovina za isplatu dospjelih a neisplaćenih penzija za period od 1991. do 1995. godine. Oni su prošli sudske instance u Hrvatskoj (Općinski i Županijski sud u Sisku i Ustavni sud RH), te nakon negativnih odluka se obratili zahtjevom prema Evropskom sudu za ljudska prava.

Evropski sud je odluku o nedopuštenosti zahtjeva donio navodeći slijedeće razloge:

Prvo, je za mjerodavno domaće pravo uzeo dijelove Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 102/1998), koji u svom članu 87. stav 2. propisuje da se primanja iz penzionog osiguranja koja nisu isplaćena zbog okolnosti koje je izazvao korisnik primanja mogu potraživati samo za posljednjih dvanaest mjeseci, a da za razdoblje prije toga nastupa zastara. Član 89. propisuje da osoba koja prema hrvatskom pravu stekne pravo na dvije ili više mirovina prema domaćem obaveznom mirovinskom osiguranju može koristiti samo jednu od tih mirovina. Član 1. Zakona o konvalidaciji (Narodne novine 104/97) propisuje da se svi pojedinačni akti i odluke donijete ili izdane od strane raznih tijela ili pravnih osoba koje imaju javne ovlasti, u predmetima sudbene i upravne naravi na područjima Republike Hrvatske koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, konvalidiraju (pravno osnažuju) ovim Zakonom, u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj i zakonima Republike Hrvatske.

Drugo, Sud u svrhu ocjene ovog predmeta pretpostavio je da je pravo podnosioca zahtjeva na penziju novčano pravo zaštićeno na temelju člana 1. Protokola br. 1., tj. da svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. S tim u vezi Sud "bilježi kako su u odnosu na prvu i drugu podnositeljicu zahtjeva i u odnosu na petog podnositelja zahtjeva domaći sudovi utvrdili da su primali mirovinu od vlasti koje su kontrolisale okupirane teritorije Hrvatske na kojima su živjeli podnosioci zahtjeva. Svoje su odluke o odbijanju zahtjeva podnosilaca zahtjeva za isplatu penzije od strane hrvatskih vlasti temeljili na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju kojima je propisano da jedna osoba ima pravo na samo jednu mirovinu. Kako je već naprijed navedeno pri ocjeni Suda u odnosu na navodnu povredu člana 6. stava 1. Konvencije, postupak koji je doveo do takvih odluka bio je u potpunosti u skladu sa zahtjevom poštenog suđenja i ne izgleda da je bilo ikakve arbitrarnosti.

Sud nadalje podsjeća da, iako se prava koja proizlaze iz plaćanja doprinosa u sistem socijalnog osiguranja, posebno pravo izvoditi naknade iz takvog sistema – na primjer u obliku mirovine – mogu tražiti na temelju člana 1. Protokola br. 1., ova odredba se ne može tumačiti kao da daje pojedincu pravo na mirovinu u konkretnom iznosu (odluka Komisije u predmetu Muller v. Austria, br. 5849/72 od 1. listopada 1975. , Decisions and Reports 3, str. 25, i u predmetu Domalewski v. Poland, (dec.), br. 34610/97, ECHR 1999 - V, str. 582, 583).

Stoga Sud zaključuje kako tokom vrlo teškog razdoblja, koje uključuje raspad bivše Jugoslavije i oružani sukob koji je uslijedio, podnosioci zahtjeva nisu u stvari bili lišeni svojih penzija. Štoviše, nakon što je sukob prošao i podnosioci zahtjeva se vratili u Hrvatsku, nastavile su se isplate njihovih penzija. U takvim okolnostima Sud ne nalazi da je došlo do bilo kakvog miješanja u njihova vlasnička prava, koje bi bilo suprotno članu 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

Iz samog sadržaja Odluke o nedopuštenosti zahtjeva vidi se kako je Sud vješto usmjeravan od strane tužene strane, znači Republike Hrvatske, i da je prihvatio u cijelosti njezinu argumentaciju. Smatramo da se stručna argumentacija mogla postaviti drugačije i to tako da se Sud natjera da se izričito izjasni o nekim pitanjima bitnim za pravedno rješenje problema dospjelih a neisplaćenih penzija.

Radi se, prije svega, o dvostrukim pravnim standardima u Hrvatskoj, jer, s jedne strane, se generalno i često bez ikakve dokumentacije priznaju akti tzv. parafonda RSK na osnovu kojih su isplaćivane penzije na područjima Republike Hrvatske koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, da bi se izbjegla isplata dospjelih a neisplaćenih penzija, a, s druge strane, ne provodi se generalno i bez potrebne dokumentacije konvalidacija staža osiguranja ostvarenog na tim područjima u navedenom periodu, već, naprotiv, stavljaju se razna ograničenja i prepreke, posebno u pogledu redukcije liste dokaznih sredstava u odnosu na zakonom propisanu.

Takođe, morao se ishoditi stav Evropskog suda za ljudska prava u pogledu uzroka (okolnosti) prestanka isplate penzija, koji se naprosto pozvao na odredbu da je korisnik penzije uzrokovao prekid isplate. Do obustave isplate nije došlo zbog okolnosti koje je uzrokovao korisnik primanja penzije, već uslijed ratnih sukoba kao više sile. Neočitovanje Suda o ratnim sukobima kao višoj sili koja je dovela do prestanka isplate penzija, praktički implicira političku ocjenu uzroka ratnih sukoba u Hrvatskoj, po kojoj su hrvatski penzioneri u Krajini jedni od krivaca ratnih sukoba u Hrvatskoj, tj. oni su uzrokovali okolnosti (ratne sukobe) zbog kojih je došlo do prekida isplata penzija.

Takođe, moralo se ozbiljnije ući u analizu pravnog položaja tzv. parafonda, posebno izvora sredstava za isplatu tzv. krajiških penzija, kako bi se isključila primjena zakonske odredbe da se ne mogu istovremeno primati dvije penzije.

Na kraju, morao se iznijeti prigovor da je HZMO vršio svakomjesečni obračun penzija za cijeli period obustave isplate i pri tome vršio obračun i isplatu svih javnopravnih doprinosa koji terete pojedinačnu penziju kao prihod od stečenog prava. Takođe, da je HZMO bez ikakvog zakonskog ili drugog pravnog osnova neisplaćene penzije, tj. imovinu penzionera prebacio u imovinu HZMO, te je time došlo do stjecanja bez osnova.

6. Problemi u vezi s isplatom obeštećenja uz penziju

Izbjegle osobe koje su primale hrvatske penzije od 01.septembra 2003. godine i koje su prema Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 12.maja 1998. godine i prema Zakonu o provođenju Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 12. maja 1998. ("Narodne novine", br. 105/04) stekle pravo na obeštećenje (isplatu razlike nezakonito umanjene penzije) dobile su obavještenja o obračunu svote obeštećenja od HPB – INVEST d.o.o., Društva za upravljanje umirovljeničkim fondom iz Zagreba, u kojoj je, među ostalim, pisalo: "Način izračuna svote obeštećenja po godinama, zajedno s isplaćenim i pripadajućim iznosima mirovine, možete provjeriti na posebno označenom mjestu područnog ureda za mirovinsko osiguranje."

Izbjegle osobe u Srbiji, koje nisu ostvarile pravo na obeštećenje ili su bile nezadovoljne visinom obračuna svote obeštećenja, a koje su u navedenom periodu primale penziju, zatražile su, u skladu s uputstvom iz navedene obavijesti da im nadležna Područna služba HZMO dostavi pisani dokaz o obračunu njihovog iznosa penzija i visini obeštećenja koje im pripada. Međutim, niti jedan od podnosilaca tog zahtjeva nije dobio takav pisani dokaz, iako su Područne službe, u skladu s navedenim uputstvom i u skladu sa Zakonom o mirovinskom osiguranju i Zakonom o općem upravnom postupku, bile u obavezi svakom podnosiocu zahtjeva dostaviti pisani pojedinačan akt. Na zahtjeve stranaka da im se dostave traženi obračuni obeštećenja uz penziju, prvostepene službe su odgovarale na način da su odbijale ili odbacivale te zahtjeve kao neosnovane ili nedopuštene, ili su ćutale, pa su u mnogim predmetima uložene žalbe, koje su redom odbijene od Središnje službe HZMO, kao neosnovane, zbog čega su u tim predmetima pokrenuti i upravni sporovi pred Upravnim sudom Republike Hrvatske.

Na osnovu naprijed iznijetog može se zaključiti da penzioneri, koji su bili u isplati hrvatskih penzija u navedenom periodu od 1993. do 1998. godine, a koji su u periodu primjene citiranog Zakona o obračunu i isplati obeštećenja boravili u Srbiji, nisu imali nikakve mogućnosti da izvrše kontrolu ispravnosti utvrđivanja njihovog prava i obračuna pripadajućih im obeštećenja uz penziju.

7. Problemi u vezi s utvrđivanjem prava na srazmjerni dio hrvatske penzije

Od problema koje imaju osobe koje su podnijele zahtjeve za priznanje srazmjernog dijela hrvatske penzije navodimo one koji se odnose na sam upravni postupak. Naime, izbjeglo lice je steklo uslove za ostvarenje prava na srazmjerni dio hrvatske penzije, u skladu sa Sporazumom o socijalnom osiguranju, zaključenim između Republike Hrvatske i SR Jugoslavije, čiji je pravni slijednik Republika Srbija. Republički fond penzionog i invalidskog osiguranja Srbije, podnio je zahtjev, po službenoj dužnosti, u skladu s članom 39. citiranog Sporazuma, Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, da se izbjeglom licu iz Republike Hrvatske odredi pravo na srazmjerni dio penzije iz te države. Polazeći od toga da je taj postupak pokrenut u maju 2003. godine, kada dotično lice nije imalo navršenih 62 godine i 6 mjeseci života, što je bio uslov za ostvarivanje prava na srazmjerni dio hrvatske penzije, Područna služba HZMO, svojim rješenjem je odbila zahtjev imenovanog kao neosnovan, iako je on, u međuvremenu, dakle, prije donošenja rješenja Područne službe, ispunio uslov za hrvatsku starosnu mirovinu, u skladu s članom 178. Zakona o mirovinskom osiguranju Republike Hrvatske. Protiv tog rješenja oštećeni je izjavio žalbu Središnjoj službi HZMO, ali je taj organ odbio njegovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio je sporno rješenje prvostepenog organa. Jedino mu je preostalo da tužbom pokrene upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, početkom 2005. godine, koji još uvijek nije donio presudu u ovom predmetu.

Zbog ovakvog postupanja nadležnih organa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje mnogo je hrvatskih penzionera među izbjeglicama kojima se godinama ne isplaćuje njihov srazmjerni dio hrvatske penzije na koji su, po Zakonu o mirovinskom osiguranju, stekli pravo.

Ovakvo postupanje nadležnih organa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (prvostepenih i drugostepenih) upitno je sa stanovišta nekih osnovnih načela Zakona o općem upravnom postupku. Prije svega, riječ je o načelu zaštite prava građana i zaštite javnog interesa iz člana 5. ZUP - a. U skladu s tim načelom, upravna tijela koja vode postupak trebaju ga voditi da se strankama omogući da što lakše zaštite i ostvare svoja prava. To će posebno doći do izražaja u dijelu postupka u kojem treba utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su važne za rješenje i strankama omogućuju da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese (član 135. ZUP - a). Tijelo pred kojim se postupak vodi ne smije postupati na način da joj oteža zaštitu njezinih prava, već upravo treba postupak voditi tako da se prava stranke zaštite što lakše. Zato, pored ostalog, kad službena osoba, s obzirom na postojeće činjenično stanje, sazna ili ocijeni da određeni građanin ima osnove za ostvarenje nekog prava, a da nije podnio zahtjev za pokretanje postupka, dužna je ta službena osoba takvog građanina upozoriti da podnese zahtjev radi pokretanja postupka. U konkretnom slučaju stranke su i pokrenule postupak u toku kojeg su ispunile uslove za pozitivno rješavanje zahtjeva, dakle, prije donošenja prvostepenog rješenja o zahtjevu, što bi službena osoba koja rješava o zahtjevu svakako morala znati prilikom utvrđivanja činjenica koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

8. Problemi izbjeglica kojima je ukinuta najniža penzija

U praksi postoje slučajevi da se rješenjem nadležne Područne službe HZMO obustavlja isplata najniže penzije, s obrazloženjem da izbjegle osobe imaju prebivalište na području Srbije. Naime, prema članu 5. Sporazuma između SRJ i RH o socijalnom osiguranju, one izbjegle osobe – hrvatski penzioneri, čija je osnovna penzija niža od najniže penzije u Hrvatskoj, odjavom prebivališta iz Hrvatske gube najnižu penziju i dobijaju samo osnovnu. Osim najniže penzije, prema članu 5. stav 3. Sporazuma, odjavom prebivališta u Hrvatskoj, gube se i davanja po osnovu preostale radne sposobnosti, zaštitnog dodatka i svih drugih davanja po osnovu penzijskog osiguranja koja se ostvaruju zavisno od imovinskog cenzusa.

Problem je u tome što nadležne Područne službe HZMO obustavljaju isplatu najniže penzije, iako izbjegla osoba nije odjavila prebivalište iz Hrvatske. Takva osoba dok je god u Srbiji, i nalazi se u izbjegličkom statusu, ne može u Srbiji imati prebivalište, već samo boravište pa ni nadležne službe u Republici Hrvatskoj ne mogu postupati, onako kako postupaju, obustavljajući isplate najnižih penzija koje se isplaćuju u Hrvatskoj.